Rusko-čečenski sukob
| Rusko-čečenski sukob | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
 Čečenija i Rusija | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljene strane | |||||||||
 Rusija |  Čečenija | ||||||||
| Žrtve i gubici | |||||||||
| 100.000-160.000 poginulih samo u dva čečenska rata 1990-ih i 2000-ih | |||||||||
Rusko-čečenski sukob (ruski: Чеченский конфликт) je stoljećima dug sukob, često naoružan, između ruske vlade i raznih čečenskih nacionalista i islamskih frakcija. Formalna neprijateljstva sežu od 1785., iako ga neki stavljaju i ranije.
Čečeni su počeli gubiti neovisnost kada je Petar Veliki počeo rusku ekspanziju na Kavkaz 1722.[1] Tijekom Katarine Velike, započele su kolonizacije tog područja kako bi se povećao broj kršćana, što je osudio čečenski Imam Mansur Ušurma koji je pozvao na sveti rat te pokušao ujediniti lokalna muslimanska plemena. Rusko Carstvo je isprva iskazivalo malo interesa za sjeverni Kavkaz, izuzev komunikacijske trase sa saveznikom Gruzijom i njegovim neprijateljima, Perzijskim i Osmanskim Carstvom. Ipak, ruske aktivnosti u toj regiji su dovele do tenzija i ustankom Čečena 1785., a kasnije i do Kavkaskog rata 1817. Rusija je tek 1862. uspješno suzbila čečenske pobunjenike. Iako je Rusko Carstvo anketiralo Čečeniju u 18. stoljeću, Čečeni su vodili nekoliko pobuna, počevši od 1785.[2] i 1877., u nastojanju da ponovno steknu svoju neovisnost. [3] U to doba, pronađeni su izvori nafte na tom području. Tijekom sovjetskog razdoblja, Josif Staljin je kolektivno kaznio Čečene zbog pobune tijekom Drugog svjetskog rata tako što je 1944. naredio deportaciju 496.460 Čečena i Inguša u Kazahstan i Kirgistan.[4] I do 200.000 Čečena je umrlo kao rezultat surovih uvjeta putovanja i lokacija u egzila.[5] Preživjeli Čečeni su dobili pravo vratiti se svojim ognjištima 1957., nakon što je Nikita Hruščov osudio Staljinove zločine. Ipak, taj povratak je također bio težak, jer su naišli na druge narode u svojim napuštenim kućama.[6]
Prema popisu stanovništva iz 1989., Čečenija je imala 1.270.429 stanovnika, od čega je bilo 734.501 Čečena (57,8%), 293.771 Rusa (23,1%), 163.762 Inguša (12.9%) i drugih.[7] Površina joj je bila oko 15.000 km2,[8] otprilike veličine Crne Gore. 1991., prilikom raspada SSSR-a, sve sovjetske republike su proglasile neovisnost, a Čečeni su to iskoristili kako bi i sami pokušali napokon vratiti svoju neovisnost od Rusije nakon preko dva stoljeća.[9] Proglasili su Čečensku Republiku Ičkeriju. Slično su učinili i Oseti u Južnoj Osetiji, kada su proglasili neovisnost od Gruzije. Ipak, Moskva nije prihvatila čečensku neovisnost te ju je smatrala separatističkom regijom, što je dovelo do sukoba između dvaju strana. U Prvom čečenskom ratu (1994-1996) poginulo je između 3.927 do 5.042 ruskih vojnika dok je između 510 do 1.231 nestalo.[10] Broj poginulih civila bio je najmanje 35.000,[11] dok je najmanje 240.000 osoba ranjeno.[12] Čečenija je izdržala napad te nastavila sa de facto stanjem neovisnosti. Prema mirovnom sporazumu, obje strane su se obvezale razriješiti konačni status Čečenije do 2001.[13] Međutim, nakon rata je Čečenija ostavljena u ruševinama i potpunom kaosu, a vlada - koju je predvodio Aslan Mashadov - nije uspijela zaustaviti bezakonje i anarhiju raznih kriminalnih skupina koje su radile što im se prohtjelo.[14]
1999., izbio je drugi čečenski rat, nakon čega su ruske snage uspostavile kontrolu nad Čečenijom nakon masovnog bombardiranja i uništavanje tog područja. Iako je rat završio, i dalje se odvija sukob niskog intenziteta u obliku pobune preostalih čečenskih boraca i salafističkih džihadista.
Izvori
- ↑ George 2009, str. 75
- ↑ Waldman & Mason 2006, str. 171
- ↑ George 2009, str. 76
- ↑ Tishkov 2004, str. 25
- ↑ Youngs 2000, str. 8
- ↑ Tishkov 2004, str. 33
- ↑ George 2009, str. 77
- ↑ Amnesty International & 23.5. 2007 sfn error: no target: CITEREFAmnesty_International23.5._2007 (help)
- ↑ Tishkov 2004, str. 68
- ↑ Huérou et al. 2014, str. 59
- ↑ Jeffries 2004, str. 43
- ↑ Youngs 2000, str. 13
- ↑ Kramer 2004, str. 5-63
- ↑ Sulejmanov 2005, str. 48-49
- Reference
- Amnesty International (23.5. 2007). „What justice for Chechnya's disappeared?”. Arhivirano iz originala na datum 2015-02-18. Pristupljeno 2014-11-20.
- George, Julie (2009). The Politics of Ethnic Separatism in Russia and Georgia. Palgrave Macmillan. ISBN 9780230102323.
- Huérou, Anne Le; Merlin, Aude; Regamey, Amandine; Sieca-Kozlowski, Elisabeth (2014). Chechnya at War and Beyond. Routledge. ISBN 9781317756170.
- Jeffries, Ian (2004). Countries of the Former Soviet Union at the Turn of the Twenty-First Century: The Baltic and European States in Transition. Routledge. ISBN 9781134528264.
- Kramer, Mark (2004). „The Perils of Counterinsurgency: Russia's War in Chechnya”. MIT Press Journals. DOI:10.1162/0162288043467450. ISSN 0162-2889.
- Sulejmanov, Emil (2005). „Chechnya, Wahabism and the Invasion of Dagestan”. Middle East Review of International Affairs, Vol. 9, No. 4. Arhivirano iz originala na datum 2014-11-12. Pristupljeno 2014-11-20.
- Tishkov, Valeriĭ Aleksandrovich (2004). Chechnya: Life in a War-Torn Society, Opseg 6. University of California Press. ISBN 9780520930209.
- Youngs, Tim (7.2. 2000). „The Conflict in Chechnya - Research Paper 00/14”. Britanski Dom komuna. [mrtav link]
- Waldman, Carl; Mason, Catherine (2006). Encyclopedia of European Peoples - Facts on File library of world history. Infobase Publishing. ISBN 9781438129181.
Vanjske veze
- Rusko-čečenski sukob - kratki pregled
- Sukob između Rusije i Čečenije Arhivirano 2015-01-28 na Wayback Machine-u
