François Mitterrand
| François Mitterrand | |
|---|---|
 | |
21. predsjednik Francuske 4. predsjednik Pete Republike Koprinc Andore | |
| Mandat 21. svibnja 1981. – 17. svibnja 1995. | |
| Premijer(i) | Pierre Mauroy Laurent Fabius Jacques Chirac Michel Rocard Édith Cresson Pierre Bérégovoy Édouard Balladur |
| Prethodnik | Valéry Giscard d'Estaing |
| Nasljednik | Jacques Chirac |
| Rođenje | 26. listopada 1916. Jarnac, Francuska |
| Smrt | 8. siječnja 1996. Pariz, Francuska |
| Politička stranka | PS |
| Supružnik | Danielle Gouze |
| Vjera | agnosticizam |
Potpis | |
 | |
François Mitterrand punim imenom François Maurice Marie Mitterrand (Jarnac, 26. oktobar 1916. - Pariz, 8. januar 1996.), bio je francuski predsjednik u dva mandata od 1981. do 1988. i od 1988. do 1995. kog će se pamtiti po njegovoj politici vođenja zemlje prema čvrstoj evropskoj integraciji.[1]
Pamtit će se ga i kao prvog francuskog socijalista nakon rata koji je postao predsjednik, ali i kao političara koji je u ime vlasti potpuno napustio socijalističke ekonomske doktrine i vladao kao pragmatični centrist.[1]
Biografija
François je rođen kao sin šefa željezničke stanice, studirao je pravo i političke nauke u Pariz u. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, mobiliziran je u pješadiju, pa je u junu 1940. ranjen i zarobljen od strane jedinica Wehrmachta. Nakon bijega iz logora krajem 1941., radio je u kolaboracionističkoj Vichyjevskoj vladi, prije nego se pridružio pokretu otpora - 1943. Ta činjenica nije bila javno poznata sve do 1994.[1]
Nakon svršetka rata 1946. izabran je u Narodnu skupštinu, pa je 1947. postao član koalicijske vlade Paula Ramadiera. Tokom sljedećih 12 godina, Mitterrand je uspio biti član 11 kratkotrajnih vlada Četvrte republike.[1]
Ispočetka je politički pripadao nekoj vrsti centrista - srednjelinijaša, ali je vremenom sve više postajao ljevičar, a od 1956. postao je žestoki kritičar režima Charlesa de Gaullea, kome se 1965. na predsjedničkim izborima hrabro suprostavio kao zajednički kandidat socijalista i komunista. Kako je u prvom krugu osvojio 32 % glasova, primorao je de Gaullea na drugi krug izbora, što je za ono vrijeme bilo veliko iznenađenje.[1]
Nakon što je 1971. izabran za prvog sekretara Socijalističke partije, Mitterrand je počeo veliku reorganizaciju partije, i tako radikalno povećao svoju izbornu bazu. Iako je Mitterrand poražen u svom drugom pokušaju da pobjedi na predsjedničkim izborima 1974., njegova strategija pretvaranja Socijalističke partije u vodeću snagu ljevice uz čvrsto savezništvo sa Komunističkom partijom, dovela ga je do pobjede u njegovom trećem pokušaju uspona na vlast.[1]
Prvi mandat 1981. - 1988
On i njegovi Socijalisti pobjedili su 10. maja 1981., tadašnjeg predsjednika Valéry Giscard d' Estainga. Mitterand je na valu svog uspjeha, ubrzo nakon tog raspisao izbore i za parlament, pa je nakon njih ljevica imala većinu i u Narodnoj skupštini, što mu je omogućilo da položaj premijera povjeri svom kanditatu Pierre Mauroy, i tako provede obećane reforme.[1] A obećao je da će nacionalizirati financijske institucije i ključna industrijska poduzeća, kao i to da će podići minimalne plaće, povećati socijalnih davanja i ukinuti smrtnu kaznu. Što se vanjske politike tiče, tu je Mitterrand bio pomalo neobičan, zagovarao je relativno tvrdi stav prema Sovjetskom Savezu, a s druge strane održavao dobre i prijateljske odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama.[1]
Mitterrandova tipična socijalistička ekonomska politika izazvala je rast inflacije i čitav niz drugih problema, zbog tog je 1983. njegova vlada pribjegla rezanju potrošnje.[1] Pa je tako do kraja prvog Mitterrandovog mandata, njegova Socijalistička partija praktički napustila socijalističku politiku u svim bitnim pitanjima, i zapravo usvojila ekonomski liberalizam.[1] Kao rezultat tog zaokreta, partije desnice osvojile su na parlamentarnim izborima 1986. većinu mjesta u Narodnoj skupštini. Zbog tog je Mitterrand morao ponuditi mjesto premijera - Jacquesu Chiracu vođi desničarske većine, a on je ostao predsjednik. Kod te podjele vlasti poznate kao suživot (cohabitation), Mitterrand je pored te pozicije zadržao za sebe i resor vanjske politike. Ali je nakon samo dvije godine uspio nanijeti težak poraz Chiracu na predsjedničkim izborima - 1988., pa si je na taj način osigurao još jedan mandat od sedam godina.[1]
Drugi mandat 1988. - 1995
Nakon što je ponovno izabran, Mitterrand je hrabro ponovno raspisao izbore, pa su njegovi socijalisti ponovno osvojili relativnu većinu u Nacionalnoj skupštini. Njegov drugi mandat obilježili su napori za podizanje evropskog jedinstva i borba da osujeti njemačku ekonomsku dominaciju unutar Europske unije, vežući obje zemlje u jakim evropskim institucijama. Mitterrand se tako pretvorio u promotora Mastrihtskog ugovora (1991.), kojim je trasiran put za centralizaciju evropskog bankarskog sistema, uvođenje zajedničke valute - euro, i stvaranje jedinstvene vanjske politike.[1]
Koliko je god Mitterrand bio relativno uspješan na vanjskom planu, to nije bio na unutrašnjem, naročito što se tiče smanjenja kronično visoke francuske stope nezaposlenosti, koja se do 1993., popela na dobrih 12%. Te negativne tendencije svoje vladavine, pokušao je amortizirati - pomalo bizarnim činom - 1991. na položaj premijera imenovao je partijsku kolegicu Edith Cresson, pa je ona postala prva žena u francuskoj historiji koja je vršila tu dužnost. Ipak to mu nije puno pomoglo, jer su na parlamentarnim izborima 1993. njegovi Socijalisti pretrpjeli poraz, pa je Mitterrand posljednje dvije godine svog drugog mandata morao raditi s vladom desnog centra na čelu s premijerom Edouard Balladurom.[1]
Mitterrandova politika nije se baš previše sviđala u zemljama bivše Jugoslavije, - tako je u Hrvatskoj i Sloveniji napadan da se protivio (i otezao) sa njihovim priznanjem. Naročito je napadan zbog svog iznenadnog posjeta, tada opkoljenom Sarajevu u junu 1992. Taj njegov potez protumačen je kao posredna pomoć bosanskim Srbima, da nastave sa svojim vojnim operacijama, jer je tako odgođena vojna intervencija NATO, koja bi kao neminovno uslijedila, da tog Mitterrandova posjeta nije bilo, jer je tako iznenada uspostavljen zračni most s humanitarnom pomoći za opkoljeni grad, pa se agonija grada produžila .
Privatni život
Kao što je bio tajnovit što se tiče prvih godina njegova političkog života, tako je bio tajnovit i što se tiče njegova porodičnog života. Tek nakon što je umro, procurilo je u javnost da je godina imao ljubavnicu (Anne Pingeot), sa kojom je imao i kćer i da je svo vrijeme svog predsjednjikovanja vodio dvostruki život.
Izvori
Vanjske veze
François Mitterrand na Wikimedijinoj ostavi
- François Mitterrand na portalu Encyclopædia Britannica (en)
- p
- r
- u
Ličnosti Hladnog rata
Sjedinjene Države
Sovjetski Savez 
Winston Churchill • Clement Attlee • Anthony Eden • Harold Macmillan • Harold Wilson • Margaret Thatcher • Charles de Gaulle • Georges Pompidou • François Mitterrand • Robert Schuman • Jean Monnet • 
Konrad Adenauer • Willy Brandt • Helmut Kohl • 
Alcide De Gasperi • Aldo Moro • Giovanni Leone • Giulio Andreotti • Sandro Pertini • 
Éamon de Valera • Seán MacBride • 
Francisco Franco • 
António de Oliveira Salazar • 
Dag Hammarskjöld • Olof Palme • 
Trygve Lie • 
Paul-Henri Spaak • 
Kurt Waldheim • 
Ivan XXIII. • Pavao VI. • Ivan Pavao II.
Josip Broz Tito • Vladimir Bakarić • Edvard Kardelj • 
Walter Ulbricht • Erich Honecker • 
Todor Živkov • 
Imre Nagy • 
János Kádár • Mátyás Rákosi • Miklós Németh • 
Nicolae Ceauşescu • 
Aleksandar Dubček • Gustáv Husák • Václav Havel • 
Enver Hoxha • 
Lech Wałęsa • Bolesław Bierut • Władysław Gomułka • Wojciech Jaruzelski
Mao Zedong • Zhou Enlai • Deng Xiaoping • 
Kim Il-sung • 
Hồ Chí Minh • 
Võ Nguyên Giáp • 
Pol Pot
Džavaharlal Nehru • Indira Gandhi • Radživ Gandhi • 
Sukarno • Suharto • 
Norodom Sihanouk • 
Lon Nol • 
U Thant • 
Muhamed Mosadek • 
Muhamed-Reza Pahlavi • 
Ruholah Homeini • 
Muhammad Ali Jinnah • Yahya Khan • Zulfikar Ali Bhutto • 
Sadam Husein • 
Ibn Saud • Faisal • 
Hafez al-Asad • 
Hussein I. • 
Jaser Arafat
Chiang Kai-shek • 
Eisaku Satō • Shigeru Yoshida • Ichirō Hatojama • Jasuhiro Nakasone • 
Seungman Lee • 
Ferdinand Marcos • Corazon Aquino • 
Haim Vajcman • David Ben-Gurion • Golda Meir • Menahem Begin • Jichak Rabin
Gamal Abdel Nasser • Anvar Sadat • Hosni Mubarak • 
Houari Boumédienne • 
Habib Bourguiba • 
Muammar al Gaddafi
Kwame Nkrumah • 
Félix Houphouët-Boigny • 
Agostinho Neto • 
Léopold Sédar Senghor • 
Ahmed Sékou Touré • 
Julius Nyerere • 
Jomo Kenyatta • 
Nnamdi Azikiwe • 
Patrice Lumumba • 
Haile Selassie • 
Kenneth Kaunda • 
Samora Machel • 
Milton Obote • 
Canaan Banana • 
Sylvanus Olympio
Nelson Mandela • 
Frederik Willem de Klerk • Idi Amin Dada • 
Mobutu Sese Seko • Robert Mugabe • 
Ian Smith • 
Siyaad Barre • 
Samuel Doe • William R. Tolbert, Jr. • 
Siaka Stevens • 
Omar Bongo
Lester B. Pearson • Pierre Trudeau • 
Fulgencio Batista • Fidel Castro • Che Guevara • 
François Duvalier • Jean-Claude Duvalier • 
Rafael Trujillo • 
Ellis Clarke • 
Eric Gairy • Maurice Bishop • 
José Figueres Ferrer • Óscar Arias • 
Anastasio Somoza García • Anastasio Somoza Debayle • Daniel Ortega • 
Oswaldo López Arellano • 
Omar Torrijos • Manuel Noriega • 
Jacobo Arbenz Guzmán
Salvador Allende • Augusto Pinochet • 
Juan Perón • Arturo Illia • Isabel Perón • Jorge Rafael Videla • 
Getúlio Vargas • Juscelino Kubitschek • João Goulart • Humberto Castelo Branco • Ernesto Geisel • 
Rómulo Betancourt • 
Hernán Siles Zuazo • Víctor Paz Estenssoro • Alfredo Ovando Candía • 
José María Velasco Ibarra • Guillermo Rodríguez • 
Arthur Chung • 
Gustavo Rojas Pinilla • Gabriel París Gordillo • Alfonso López Michelsen • 
Manuel Prado y Ugarteche • Fernando Belaúnde Terry • Juan Velasco Alvarado • Javier Pérez de Cuéllar • 
Alfredo Stroessner • 
Dési Bouterse • 
Jorge Pacheco Areco • Juan María Bordaberry • Julio María Sanguinetti
